|
|
Vruća srpanjska noć.
Miki je uzela dan odmora i došla svojoj najdražoj.
Bančile smo.
Nakon izvjesnog vremena uzela sam mobitel i našla to ime. Da, TO ime.
Nazvala sam ga.
Srce mi je poskočilo.
Javio se.
-Di si?
-Idem kući.
-Dođi do grada po mene.
-Ok.
Kao da mu to svaki dan govorim.
Kao da je to nešto normalno.
Cerila sam se glupavo, kao mala curica. Miki i Veki, inače, njegov rođak, smijali su mi se.
Bilo im je jasno.
Došao je.
Cvrkutavo sam ušla u auto.
Nisam ga pitala ni di ćemo ... to se zove godine poznanstva i povjerenje.
Završili smo u polju. Nakon malo mog điranja njegovog auta, stali smo.
Više se ništa nije čulo.
Pričali smo. Pričali kao da nikad, nakon 2 ljeta, se nismo posvađali...
Kao da sljedeća 2 ljeta nismo proveli izbjegavajući jedno drugo.
Kao da je to peto ljeto ustvari samo niz, nečega što nastavljamo.
Mala zezancija.
A onda sam osjetila njegov dah na obrazu.
Srce mi je opet poskočilo.
A onda sam osjetila njegove usne. Opet.
I srce mi je opet poskočilo.
(zašto mi to radi? trebalo bi biti na mojoj strani...)
***
jednom je sam ispao đubre. Drugi put smo skupa ispali đubre.
Nije mu bilo važno što ima nju.
Nije mi bilo važno što imam njega.
Ljubili smo se cijelu noć.
Sjećali smo se onih naših dana. Kada nam je sve bilo ravno.
kad mi je večeri dolazio na prozor, kad smo plesali do jutra, kad smo jedno za drugo bili spremni sve učiniti....
Činilo mi se-... i čini mi se... da, bez obzira kog imala.. gdje bila...
..uvijek ću se vraćati njemu.... iznova...i opet......
i sada.... u glavi imam sliku pogleda na cijeli grad...pogled od te večeri.....
A od sad... spavam uz otvoren prozor.... //možda se čudo i dogodi, a srce opet poskoči...
Ove godine je hladnije nego prošle. Bar u ovo doba....
Bio je i sprovod. Bijelih ruža na stotine..... napetost, tuga...
Pola toga nisam ni čula, bila sam izgubljena u vlastitim mislima.
Bojim se smrti. Bojim se jer ne znam šta slijedi.
Život se nastavlja dalje. A šta je s tobom?
*prah si bio ,prah ćeš i postati*
no, hoću li ih sve bar od gore vidjeti?
Hoćemo li se jednog dana naći gore?
Hoćemo li se tada prepoznati?
...
nikad ništa tužnije nisam doživjela....tu bol....
Čovjek shvati vrijednost života. Shvati da su svakodnevna živciranja nepotrebna.
Shvati da tugovanje za bivšima ili potencijalnima nema smisla..... da ništa nema nikakvog smisla kad je život u pitanju.
Odlučila sam.....živjeti punim plućima..iskoristiti svaki trenutak.
a Tebi.... obećajem da ću se brinuti za njega.............
Znaš .. oduvijek vjerujem u tebe.
Ne čujem ništa, ali pretpostavljam da bi pitao otkad , oduvijek ...
Otkad sam progovorila.
Nije prošla večer a da prije sklapanja svojih dječjih okica nisam izrekla molitvu za tebe i zamolila te da čuvaš moje bližnje i mene. Možda je smješno ... ali tako je i danas. Još uvijek to molim.
Želim te pitati, anđele... zašto nisi potražio njegovog anđela?
Zašto se nisi potrudio odvest ga njemu kad sam te to zamolila?
Zašto je njegov anđeo uopće otišao od njega?
Reci mi, anđele... kako anđeo može napustiti svoje dijete?
Kako ću anđele imat snage pogledat njegovog brata, svog najboljeg prijatelja, a da ne krene bujica osjećaja tuge i srdžbe? Kako?
Kako mu reć išta,a pogotovo nešto utješno i ohrabrujuće?
Anđele, ljuta sam. Ljuta sam jer na ovom svijetu, punom boli i patnje i svih negativnih stvari koje se iz dana u dan događaju... mislila sam da vi čuvate svoju djecu...
i nije mi jasno... nije... kako se tako lako može oduzeti mladi ljudski život?
Molim te... pošalji mi bar jedan odgovor...
rip (1989.-2008.)
U blogeditor nisam ušla puna 2 mjeseca.
Pitate se gdje sam bila? Što se događalo u mom životu?
Sada, kad sve saberem u glavi, kad sve zbrojim i oduzmem... jedini suvisli zaključak koji mogu donijet je da mi nikad nije bilo statično.
Bila sam u svom malom mistu. Iako sam mislila da će mi po prvi put bit kritično jer je Miki otišla u drugi grad radit, prevarila sam se. Stara ekipa, nova ekipa.... Bojala sam se kako će to sve skupa izgledat, sad kad smo napola "odrasli" , kad svatko ide svojim putem... ali očito da se putevi isprepliću jer smo na kraju krajeva opet svi završili skupa...
Iako sam teška srca otišla, čekao me još jedan put.. Španjolska. Mislim da sam bila jedini pacijent koji je rekao da bi mjenjao taj put za još 2 tjedna tamo. Na kraju, bilo je savršeno. Doslovno. Novo, nepoznato, uzbudljivo, pijano, trijezno..........
A sada sam opet u svojoj sobi, za ovim istim blogeditorom.... opet me dostiže ona svakodnevnica koja se nalazi zadnja na listi omiljenih stvari. Dostižu me problemi.... i mislim kako se definitivno nalazim na krivom mjestu... ali o tome drugi put...
Prekrasne moje dame (hm, da, prilično sam uvjerena da su moji blog-frendovi ustvari sve blog.frendice...i neka, volim vas )
Nije me dugo bilo.
Svašta se izdogađalo.
Još jedna akademska godina je daleko iza nas. Konačno sam i to dočekala. Sve mi se činilo nekako sporo i nevjerojatno nemoguće izdržljivo, ali hvala nebesima..... o tome sada možemo samo pričat.
Položila sam i vozački. Jesam jesam xD sad sam pravi mali Šumaher :)))))
Zadnjih 10ak dana razmišljam o svim prošlim ljetima mog (malog) života.
Odrasla u svom malom mistu. Smjestio mi se u srce.. Tamo sam doživjela najbolje dane...
Bila sam uvijek najmlađa u ekipi, i zato su me, htjeli to ili ne, tetošili i pazili.
Sjećam se svih noći kada smo ko djeca igrali skrivača pokušavajući se "spasiti" sa svim mogućim finticama - mjenjanje odjeće da nas dežurni brojač ne prepozna, tajni dogovori i šifre.....
Sjećam se svih noći kada smo počeli izlaziti.... noći kada smo se vraćali u cik zore, ulazeći u kuće kroz prozor.
Svih noći kada smo se držali ispod ruke jer od alkoholnog vrenja u svojim organizmima nismo mogli stajati.....
Sjetila sam se svih *njih*
Gdje smo sad?
našli smo svoje "bolje" polovice... Oni su se razbježali po obali (ipak sam ja ta koja je dolazila... oni su me čekali) i sva ta ekipa koja je godinama sa mnom rasla, sazrijevala, upoznavala život i suočavala se sa svim gadostima....... nje više nema.
ili bar - velike većine nema.....
Svake sam godine, po završetku škole, sljedeći dan bila u Dalmaciji... ove godine, prvi put, ne.
I nije mi neki bed. Jedino kad se sjetim svega toga........
Ali .. tko zna... možda se baš vrate...
Možda baš jedne noći budemo opet svi na okupu.... svi- ona djeca, bez cura i dečki sa strane... samo ona djeca koja su se voljela družiti.....
pakiram svoje kofere.... i s nadom odlazim... tamo gdje je dom
***
neću Vas zaboraviti....
Vruće je.
Prevruće.
Ne volim to.
Ljudi se znoje ko svinje (neee, di bi rekla- "znojim se ko svinja" ma kakvi, ja sam dama :P ), u zatvorenim prostorijama se osjeti vonj (i ljudi koji se ne peru- pa dajte moliiiim vaaaasss)
Jednom rječju : katastrašno !!!
* * *
Izvukla sam jučer svoje fancy japankice.
Ovako ide naša priča;
moje oko ih je snimilo i pod svaku cijenu ih je željelo imati. Kupila ih i pri prvoj šetnji pukla peta. Popravili smo i to. Nakon prvog razuzdanog izlaska s jedne je otpao dio sa školjkicama. Nisam mogla gledat tu nesimetričnost pa sam taj dio iščupala i s druge. I to je bilo prilično teško. Sad izgledaju poprilično jadno. Al svejedno.... žurilo mi se ;))))
Dakle, bivše fancy japankice , naochalice, torbica i idemo
Guza lijevo desno.... au, noga mi se iskrene
(pomislih kako mi samo fali da nešto polomim, tad stvarnoo....)
Osjetila sam kako me žuljaju
Nisam odustala
Pomislila sam na reportažu u exkluzivu "japanke uzrokuju rak" i u tom trenutku ih poželila skinuti i bacit starčiću u facu koji je bacio namig u svojim potrošenim kolima vjerojatno misleći kako se djevojčice pale na to
Fuj
Nisam odustala
Hodala sam i dalje
Hrvatski top model je nula prema tom hodu
Hopa cupa, dižem noge, savijam ih u koljenima, pravi hod po pisti
...
u biti je smješno što je "put" trajao ravnih 10 minuta i to sve u krugu od 50 metara...
blahh..želim pošteni odmor. točka.
" kako si ti komplicirana " - rekao mi je Mrgud na našem prvom spoju
" nisam. čini ti se. prilično sam jednostavna "
godinu i nešto sitno dana kasnije, mala se duri, oči joj pune suza...
" pa zar nisi ti jednostavna? "
" e pa nisam. lagala sam ti. KOMPLICIRANA SAM "
* * *
i ustinu, pitam se krije li se zaista u svakoj osobi još neka osoba ili bar neki famozni sloj osobnosti koji se ljušti, razvija, propada, obnavlja, nadograđuje...
Promijenila sam se s godinama, pa Bože, bilo bi apsurdno da sam uvijek apsolutno ista. Promijenila se moja okolina, moje navike, moje poimanje ljudi...
Ipak, kad zagrebem ispod površine, ostala sam ona ista djevojčica koja je svoje stavove i karakter samo nadogradila.
Imam ukusa. Točka.
Po pitanju apsolutno svega. Odjeće, obuće, hrane, pića, suprotnog spola.. Ne, nisam bahata. Razvila sam ono nešto što mi daje nepogrešiv izbor u svemu ovome.
Imam petlje. Točka.
Jednostavnije rečeno, volim biti u središtu pozonosti. Razvila sam ono nešto što čini da nigdje ne prođem ne zamijećena. Uživam u tome. Uživam u sebi.
Imam karakter. Točka.
Ne, mene ništa ne može pokolebati.
Kad se u još u osnovnoškolskim danima počelo pušiti, i kad su svi pušili, ne, ja nisam. Nisam ni do dan danas.
Imam osjećaje. Točka.
Jednostavno...imam osjećaje..
Zato ne dopuštam da hrpa bezveznjaka s kojom eto tako slučajno imam posla utječe na moj život.
Očekuju da ću im se ispovijedat?
Očekuju da ću pogazit samu sebe?
Očekuju nešto od mene?
na ovaj post me potaknula svakodnevnica facebook-a :))
Inače, obično ignoriram sve one zahtjeve i gluposti, ali kad baš nemam šta radit ili sam jednostavno tako nedefinirano raspoložena (kao zadnjih dana) eeee onda ih riješim ... dosta :))
test : što ste bili u prošlom životu?
-> iskreno , mislila sam da će rezultat bit štakor, gušter ili neka glupa živina, kad ono, ni manje ni više ; prostitutka ("bili ste najbolji u svom poslu")
o Bože, kako sam se nasmijala.... nakon skorog gušenja, malo sam se zamislila...
ima li ičega u tom "prošlom životu" ??
postoji li to??
vjerujete li Vi u to??
što mislite da ste bili ili da ste mogli bit??
već par dana ovo želim podijelit s Vama...
***
prije točno tjedan dana, uhvatila sam svoju Miki (rodica) pod ruku da ide sa mnom u šoping.. ok, da, malo je zakolutala očima i malo joj se smračilo jer zna koliko sam ja "bolesna" kad je u pitanju taj pojam...
to popodne dala sam se cijela u potragu za novim krpicama, živim bojama (baš kao ona paleta :) obavile smo sve. na kraju sam je odvela na sladoled koji smo smazale i više nisam osjećala ni stopala.. uspjele smo se nekako izvuć, i koračajući gradom prema stanici, već kad je sunce lagano palo iza velikih starih zgrada, ispred nas, 4 metra, ni manje ni više nego...
(e sad slijedi mali brejk priče;
on i ja nemamo nikakvu posebnu romantičnu priču. šta da kažem? možda... zaljubilo se dvoje mladih, oh da, zaljubilo, ali on je ispao papak pa je pao pod utjecaj svog prijatelja koji ga je okrenuo i maknuo od mene. razlog je prilično jednostavan; njega sam otkantala zbog ovog i eto- klik- povrijeđeni ego stupa na snagu.. no, priča nije došla kraju.mi, naša priča se uvijek odvijala u mom malom mistu... sljedeći put kad sam tamo došla...oo, kako se sjećam te večeri. Miki i ja.. idemo doma. on napušta onog istog prijatelja, ide za nama...pola grada, ili ulica..odnosno naselje... odzvanja njegovim krikom da me voli... da, preslatko. prekul. prejeb*.. njegov jedini peh bio je taj što sam ja tada počela uplovljavat u novu vezu, s novim frajerom koji je dobio pečat onog prvog ... godinu dvije nakon toga, sretnemo se -opet, moje malo misto- Miki und ich, njega i onog istog prijatelja koji se meni tada počeo uvaljivat. kao, jel bi mogli mi nešto,kao... a on nije ni zucnuo. tupi pogled u pod i jadno slušanje uvaljivanja osobe koja ga je maknula od mene..... )
e sad da se vratim na susret.
Miki : "gle,..oo gle, tko je ovo..."
ja (zbunjeno, po običaju) : "a?"
Miki (kaže njegovo ime)
ja : "ok, ajde, ajde, roduži, hodaj, lijeva desna, ajde, idemo, nem..."
nisam ni uspjela izgovorit "nemoj se zaustavljat" on je već stajao pored nje, kao, da joj se javi.
ja sam od pustih živaca i nevjerojatnog šoka izvukla pink sjajilo i mazala usne u takvom sloju kao da se spremam za snimanje jeftinog pornića. htjela sam bacit i sjajilo i sve skupa (ali ipak dobar okus ima....)
ne, mene prepoznao nije..bar u početku.
njen zaključak je da joj se javio čisto da potvrdi da sam to ja.
da vidi.
ne znam.
iziritiralo me to što... moje malo misto je usitinu malo. svatko svakog zna.. manje više.. i ok, sve one stvari koje su se izdogađale, sve dobro i loše, sve bolno i prekrasno.... ostalo bi tamo.. oni bi morali živjet s tim. ja ne. ja bi otišla. a kad bi se opet vratila, sve te stvari imale bi malo manji intenzitet i opet bi se nešto drugo događalo. tamo mi je normalno tu i tamo naletit na njega. ali ne i ovdje. ne i u milijunskom gradu.. šok.... oh da....
stajale smo na stanici.. ja u iščekivanju tramvaja... nisam željela još poneki neugodni susret... koliko sam bila prisebna potvrđuje to što sam ju ,tek kad smo ušle u tramvaj, pitala o čemu su pričali.......
Istina, učila sam cijeli dan i noć al se isplatilo 
Istina, teta iz Pariza kasni al osjećam , samo što nije 
i živcira me to.. ispitivanje "pa jesi li dobila?je li sve u redu?" žiiivciiiraaaa, doći će, u Parizu joj je jako lijepo, čini se
Istina, imali smo problema ali sam se trgnula i rješila ih. Jednom je on dignuo mene, nakon dugo vremena, ja sam napravila to isto. I zahvaljujem Bogu što mi je dao pamet i sposobnost razmišljanja
Istina, noge više smrde u najlonkama nego u običnim čarapama (hahaah, čemu , ali čemu mi treba ova izjava......)
Istina, neke stvari su se promijenile. Bolje/loše.... ali promijenile su se tako da meni to savršeno odgovara.
Istina, imam neki polet u sebi, neopisivu želju da sebe i njega učinim sretnim
Istina, .... maaa.... sve je ok. Samo sam htjela maknut onaj pomalo tugaljivi post. Samo da se sve nastavi ovako... u ovom tonu... u ovoj paleti boja.... xD
